Trčao sam. Činilo se kao da već cijelu vječnost trčim. Ali nisam se umarao, imao sam cilj do kojega sam morao stići i bio sam tako blizu. Još samo korak dva i kod nje sam. Kod moje Callie. Moje.
Čekala me na, pretpostavljam, cilju. Bila je odjevena u bijelu laganu haljinicu do koljena. Čekaj malo, ona nikada ne bi obukla takvo nešto… Svilena spavaćica? Ne, ali odjednom je bila odjevena u jednu, s vrlo zamamnim izrezom… Ali ipak, možda je ne vidim dobro?
Ma koga ja zavaravam, imam bolji vid od bilo kojeg čovjeka na svijetu. Nije važno bi li ona ikada obukla ovako nešto, ovo je moj sam. A bilo je više razloga zašto sam bio uvjeren da je to samo san, bila je ovako odjevena, za mene… za Thomasa možda i je, što nas dovodi do drugog razloga- njega nema nigdje u blizini, a treće, meni nikada ne bi trebalo toliko vremena da pretrčim tako malu udaljenost. Ali stigao sam. Nasmiješila se i gipko mi prišla
˝Čekala sam te.˝
˝Mene? Je li bilo vrijedno čekanja?˝
˝Vidjeti ćemo…˝ Zaklopila je oči, nasmiješila se i stavila svije ruke oko moga vrata. (još jedan razlog da me uvjeri da je ovo san)
Primio sam je oko struka i lagano je privukao sebi.
˝Cal, volim te…˝ šapnuo sam joj u uho i poljubio je po vratu.
˝I ja tebe…˝(5. razlog) nagnuo sam se da ju poljubim…
˝ PA TO I JE NORMALNO PITANJE!!!!˝izderao se muški glas. Brzo sam ustao i kreveta shvativši da sam sav znojan, k'vragu naravno da je bio samo san.
A sada tko se to dere ujutro? Hmmm… zvuči mi poznato,da, da, on živi ovdje, taj glas… ima curu i- aha, Thomas. Odjednom se iz kuhinje čulo razbijanje stakla. Najbolje da ja ovo odem srediti.
˝Pa jesi li ti normalan, to je moja zdjelica!! Razbij si svoju!˝ i onda je Callie bacila i vrlo uspješno razbila Thomasovu zdjelicu.
˝Emmm… Dobro jutro ljudeki. Ima što za jesti?˝I samo da znate ja vam to neću čistiti.˝Samo su stajali zamrznuti i gledali me pomalo posramljeno. Ja sam ih samo opušteno gledao.
˝Aaaa, ovoga… Thomas će ovo počistiti,˝ izgledalo je kao da će prigovoriti, ali je valjda shvati da bi to bilo uzaludno te se primio posla ˝a ja ću otići do Uprave da ih nešto pitam.˝
˝A kako to da Ewan još nije spremio doručak? Zapravo gdje je on uopće? Je li bolestan?˝Thomas je izjurio s ostatcima razbijenih zdjelica, lai je razmijenio pogled s Callie.Kada smo ostali sami ona je polako sjela i rekla
˝On je… Otišao.˝
˝Kamo? U dućan? Na groblje, ne nije još nikakva godišnjica. Kamo?˝
˝U Indiju.˝ u Indiju, samo tako.
˝Kako je uopće uspio izaći odavde?˝
˝prihvatio je da ga čipiraju i neprestani prate.˝ Vau. To zvuči opako.
˝Ali mislio sam da se opravlja od njene smrti… ovo je pomalo neočekivano, ne? Osim toga tko će nam sada kuhati?˝
Od njezinog su me pogleda prošli trnci. Ne razumijem je, to je normalno pitanje, štoviše od životne važnosti je. Onda je ušao Thomas i čim je pogledao Callie rekao je ˝Pitao si je za kuhanje, zar ne?˝ kimnuo sam.
˝Vidim, ja sam je pitao također, a ona se totalno razbjesnila i… pa valjda si čuo ostatak˝ zato su se derali...
˝ U redu onda, dok netko ne nađe zamjenskog kuhara ja ću živjeti na Čokolinu, kojega ću jesti iz svoje netaknute zdjelice.˝
Ali stvarno, Tko će nas održavati na životu?

| 30 | Komentiraj | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.