Noć. Moje doba. Hodam ulicom Raspjevanih slavuja i promatram. Pa ne promatram, zapravo, mirišem, slušam, gledam i opipavam razne tkanine .S južne strane ulice dolaze mirisi začina s juga, uz pripadajuću glazbu koja moderniziranim ritmom pokušava privući pažnju kupaca.
Na kraju ulice je velika betonska zgrada, svjetla su još upaljena i puštaju nestalno neonsko svijetlo. Uskoro ćr se sva svijetla ugasiti i napraviti mjesta Mjesecu i zvijezdama.
˝Hej, pa tu si! Čovječe jedva sam te našao...˝ Žašto bi me ti uopće i tražio.
˝Pa, što radiš ovdije?˝ Očito se neuspješno skrivam od tebe.
Uzdahnuo sam i progutao neljubazne riječi i rekao ˝Pa , ne znam, valjda sam malo otišao vidjeti grad, znaš dugo nisam bio sam da u miru uživam...˝
˝Je znam kako ti je!!˝ Suptilnos kod Marca očito ne pali.
˝Nego, reci mi Marc, kako si me uspio pronaći?˝ Vragolasto se nasmijao.
˝Čovječe,˝ kako mrzim kada to kaže...˝možeš izgledati kao Indijac, ali uvijek imaš isti miris!˝
Ah. Da to što Marc ima super razvijena osjetila, baš i ne pomaže da ostanem neprimjetan.
˝Nego reci mi, kako je s tobom i Callie, danas ste se stvarno jako posvađali, ha?˝ Grrrrr...
˝Da.˝
˝I...˝
˝I... Ništa.˝
˝Kako ništa?˝
˝Pa tako, N I Š T A!!!˝
˝Ok, ok...˝ napkon je gotov.
malo smo hodali okolo kada su se svijetla ugasila, napokon.
Uzdah olakšanja i ponovni preobražaj, ovaj put u životinju. Sokola.
Marc se samo nasmijao i rekao da me čeka doma.
Doma.
Tako smo zvali kuću koju su Marcu dali roditelji, da postane samostalniji. Sada smo tamo bili Marc, Ewan, Callie i ja...
Marc i Ewan su djelili sobu, baš kao Callie i ja, ali mislim da ću se ja uskoro iseliti iz zajedničke sobe.
BUM!!
Glupa javna rasvjeta...
Preobražavam se u vuka i trčim prema kući.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.