Još se sjećam dana kada je preobrazba završila.
Odmah sam vidio da je drukčija. Nitko nije znao što se točno događalo ta 3 dana, to je još uvijek bila moja sestra, ali bila je nešto drugačije u njezinom načinu kretanja, bila je elegantnija. Njezine oči su još uvijek bile smaragdno zelene, ali sada su bile tako prodorno zelene da se činilo kao da može vidjeti sve vaše tajne.
˝I vidim˝ čulo se u mojoj glavi.
˝O,a ja vidim da je ˝kriza˝ prošla.˝
˝Ooo da.˝
Toliko je vremena prošlo a da to nije mogla napraviti, bio sam tj. Još uvijek sam sretan zbog nje. Uvijek do tog trenutka njena mi je moć bila korisna, saznao sam mnoge stvari, a u isto vrijeme nije mi mogla čuti one najdublje misli, ali onda…
Cijeli mi je um bio zauzet samo jednom mišlju. Odlaskom.
˝Zašto?˝pitala me (naglas!)
˝Kako da ti objasnim…˝ zapravo je jednostavno ˝Vi imate nekoga tko vas voli i koga vi volite ,a cura koju sam ja voljelo je… Mrtva.˝

Nakon toga me nije ništa pitala. Nisam rekao gdje odlazim niti kada, ali Callie je to vjerojatno već znala. Odlaskom iz instituta sam prihvatio da me svakodnevno nadziru te da mi ugrade uređaj za praćenje. Tako da me ne izgube, moš' mislit.
I onda sam otišao, bez pozdrava.
Sunce sije, grije me , ali uvijek nešto nedostaje, sam uživam u suncu, nje više nema i nikada je ponovo neće biti. A za sve sam ja kriv.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.